Balkoteka 24h Balkanski info portal
Običaj je da se ovaj veliki praznik obilježi!
Đurđevdan je krišćanski praznik koji se proslavlja 6. maja, čime se obilježava uspomena na Svetog Đorđa. Proslavljaju ga i katolici i pravoslavci 23. aprila, svako po svom kalendaru, kao Dan svetog Georgija.
Kod Srba je on poprimio i neke druge osobine, mješajući se sa predhrišćanskim kultovima Balkana, pa se zato i praznik svetog Georgija kod Srba ne slavi isto kao u drugim hrišćanskim zemljama.
Đurđevdan je praznik sa jako puno narodnih običaja vezanih za njega, i magijskih radnji za zaštitu, zdravlje i plodnost, koje se tog dana obavljaju. Običaji i vjerovanja srpskog naroda vezana za Đurđevdan su u narodu svakako postojali i prije nego što je primio hrišćanstvo. Sveti Đorđe je svojim praznikom svakako zauzeo mjesto nekog starog srpskog božanstva plodnosti i njegovog praznika.Đurđevdan se smatra za granicu između zime i ljeta, praznik vezan za zdravlje ukućana, udaju i ženidbu mladih iz kuće, plodnost stoke i dobre usjeve. Za malo koji praznik kod Srba je vezano toliko običaja i vjerovanja, pa i magijskih radnji.
Glavni običaji su: Pletenje vjenaca od bilja, umivanje sa biljem, kupanje na rijeci.
Uveče, uoči Đurđevdana, neko od ukućana nakida zelenih grančica u najbližoj šumi i njima okiti vrata i prozore na kući i ostalim zgradama kao i ulazne vratnice i kapije. Ovo se čini da bi godina i dom bili “berićetni”.
“Da bude zdravlja, ploda i roda u domu, polju, toru i oboru”.
Ponegdje je običaj da ovo kićenje zelenilom vrše na sam Đurđevdan prije zore.
Takođe, opletu se vjenčići od “đurđevskog cvijeća”: đurđevka, mlečike i drugog, i njime se okite ulazna vrata na dvorištu i kući. Ti vjenci stoje iznad vrata čitavu godinu, do sljedećeg Đurđevdana.
Mnogi prave krstove od leskovog pruća i stavljaju ih po njivama, baštama i zgradama – “da bi se sačuvali od grada” (slično krstovima od badnjaka za Božić).
Uoči Đurđevdana, domaćica spušta u posudu punu vode razno proljećno bilje, a onda odmah spušta: dren, pa za njim zdravac, i na kraju grabež i crveno jaje, čuvarkuću koja je ostala od Uskrsa; to se zatim stavi pod ružu u bašti da prenoći.
Ujutru se svi redom umivaju vodom: djeca – “da budu zdrava kao dren”, djevojke – “da se momci grabe oko njih”, stariji – “da budu zdravi”, domaćin – “da mu kuća bude dobro čuvana”, itd. Svaki prema svojim potrebama i željama.
Veliku važnost ima i kupanje na rijeci, prije sunca (ponekad se u rijeku bacaju vjenci od raznog cvijeća, ili se sipa mlijeko). Da bi bili zdravi i jaki, ljudi su se kitili cvijećem i biljem, opasivali se vrbovim i drenovim prućem. Ponegdje se mladež ljuljala na drenovom drvetu, “da bi bila zdrava kao dren”, a devojke su se valjale po zelenom žitu, “da bi im kosa rasla kao žito”. Posebno je za ove običaje značajno bilje (poput selena, koprive, vrbe, drena, zelene pšenice itd.), kojim se ljudi i žene kite, ili „pričešćuju“ ili potapaju u vodu, u kojoj će se kupati, ili se po njima valjaju, ili (ako je drvo) ljuljaju, itd.
Narod na Đurđevedan, rano prije zore, odlazi u prirodu zajednički na “đurđevdanski uranak”, na neko zgodno mjesto u šumi koje se izabere, na proplanku ili pored rijeke. Za ovo se pripremi jelo i piće; obavezno se pripremi jagnje na ražnju a oni koji su za to zaduženi, odu mnogo ranije na zakazano mjesto i otpočnu sa pripremama tako da se ražanj već uveliko okreće kad ostali dođu. Pjesma, igra i veselje traju često i do podne.
Na Đurđevdan ne valja spavati, “da ne bi boljela glava”, a ako je neko spavao “onda na Markovdan da spava na tom istom mjestu”.
Vjerovalo se da ako je na Đurđevdan vedro – “da će biti plodna godina”, a ako na ovaj praznik i sutradan bude padala kiša – “da će ljeto biti sušno”. Kaže se u Srbiji da koliko nedelja pre Đurđevdana zagrmi, toliko će biti tovara žita te godine.
Sveti Đorđe se na ikonama predstavlja na konju, u vojvodskom odjelu, sa kojeg kopljem probada strašnu aždaju. Nešto dalje od njega stoji jedna žena u gospodskom odjelu. Aždaja na ikonii predstavlja mnogobožačku silu koja je “proždirala” brojne nevine hrišćane. Sveti Đorđe ju je, po vjerovanju, pobjedio i svojom mučeničkom smrću zadao smrtni udarac “neznaboštvu”. Pod pobjedom koju je sveti Đorđe odnio nad aždajom, vjerovatno se misli na prekid progona hrišćana, deset godina poslije njegove smrti, i proglašenje hrišćanstva zvaničnom religijom Rimskog carstva od strane cara Konstantina. Žena na ikoni je možda i sama carica Aleksandra, žena cara Dioklecijana, i vjeruje se da predstavlja simbolično mladu hrišćansku crkvu.
U vrijeme srpskog ropstva pod Turcima, Turci su bili odredili da im se godišnji porez plaća u dva dijela: na Đurđevdan i na Mitrovdan. Nekada su ovog dana hajduci napuštali svoja mjesta zimovanja, svoje jatake, i odlazili u šumu na zakazano mjesto da ponovo otpočnu sa hajdukovanjem. U narodu je ostalo sjećanje na tadašnje hajdukovanje, pa je ostala i izreka “Đurđev danak – hajdučki sastanak, Mitrov danak – hajdučki rastanak”.
novi.ba/stil.rs
