“Rodom sam iz jednog gastarbajterskog sela na istoku Srbije. Kod nas u selu nema normalne kuće, samo vile i zamkovi.
Komšinica koja je preko milion eura uložila u vilu sa 15soba, bazenom i placom od 80ari, je preminula prošle godine, nije dočekala penziju.
Međutim djeca rođena u Švici, tamo se se skrasili osnovali svoje porodice i naravno ne pada im napamet da se vraćaju.
Prodadoše za 150,000 eura kuću, zamak iz bajke i zemlju nekoj Ruskoj porodici. Realno 10% koliko je uloženo.
Sa jedne strane drago mi je što će bar neko živjeti tu i uživati u toj ljepoti koju su punih 30godina krvavim parama gradili, a sa druge strane mi je žao da je toj ženi bukvalno prošao život u pravljenju te kućerine u sređivanju imanja koju su djeca prodala za smiješne pare i nikada im nije ni trebala. A san joj je bio da napravi to zbog unučadi, da oni tu žive. Živjela promašen život.
Prođem danas pored kuće i vidim djeca se igraju u bazenu i mislim se, e moja Stamena, da si ovo znala, da li bi drugačije živjela. Tuga.”
(Ispovesti.com)