Ostala sam trudna nakon dugih 8 godina pokušavanja, nadanja…. Kada sam ostala trudna osjećala sam se najljepše u životu, cijela trudnoća mi je bila najljepši period, period nadanja i iščekivanja… 9 mjeseci je prošlo dok sam trepnula, nikakvih komplikacija nije bilo, naznaka da će se desiti nešto loše, ali… U bolnicu sam otišla tačno kada mi je bio termin, obzirom da me nije “bolilo” prikopčali su me na indukciju i ubrzo je sve KRENULO.
Imala sam težak porod, toliko težak da sam na kraju izgubila svijest. Međutim, kada sam se probudila osjećala sam se čudno, ne mogu to riječima opisati. Očekivala sam moju bebu da mi donesu, da vidim kojeg je pola, ali mi bebu sestre nisu donosile.
Tada se u sobi pojavio moj muž…
Tada se u sobi pojavio moj muž…onako tužnog lica, sa suzama u očima i rekao mi je da je naša beba rođena… mrtva… mnogo prije nego je i došla na svijet je preminula u mom stomaku. Ne znam, milila sam da ću umrijeti… srce mi se steglo, mislila sam da će eksplodirati od muke, toliko mi je bilo loše da sam istog trenutka počela da povraćam, vrištala sam od bola :(.
Danas je godina dana od tog tužnog, za mene i mog muža pretužnog dana i nerado se sjećam svega, ali u trenutcima kada mi prođe cijli taj dan kroz glavu, milim da bih umrla od bola da moj muž nije bio pored mene, da mi da to malo snage da preživim. Sudbina ili ša je, obično to doktori saopšte mamama, ali eto, ovaj put su pustili mog muža da uđe u sobu i on da mi saopšti tužnu vijest. UH…. Sada bi slavila moja kćerka prvi rođendan, a ovako… neopisiva bol
(Ispovesti.com)