“U prepun bus ulazi trudna romkinja, niko nije htio da joj ustupi mjesto…”

“Danas u prepunom busu, na jednoj stanici su ušli rom i romkinja, muž i žena od nekih 30ak godina. Žena vidno trudna je prošla, a muž je platio karte i krenuo za njom. Bus je bio prepun i bilo je samo jedno mjesto slobodno do jedne starije gospođe.

Tada se taj muž pristojno izvinuo i pita tu gospođu može li njegova supruga da sjedne tu pored nje. Ta “gospođa” ga je samo pogledala i kratko rekla, NE… ČEKAM NEKOGA… te se okrenula prema prozoru.Stojali su tako i niko nije ni pokušao da ustupi mjesto toj trudnoj romkinji.

Iako sam i ja trudna nakon nekih 10-ak minuta krenula sam da ustanem da joj ustupim mjesto, a u tom trenutku me klinac koji je sjedio do mene, od nekih 16-17 godina zgrabio za ruku i rekao:

AKO USTANEŠ SVAŠTA BI TI SE MOGLO DESITI KADA IZAĐEŠ VANI…

Pogledala sam ga i taj bijes u očima vam ne mogu opisati. Nisam ustala i vjerujte da se mnogo kajem… skoro sat vremena se jadnica lomila iako je svo to vrijeme bilo mjesta, kasnije još i više, ali niko im nije dozvoljavao da sjednu. Ne mogu da shvatim… ZAŠTO!?”

Izvor:Ispovesti.com

BONUS

U braku sam četiri godine. Žena mi nije napravila ni jednom ručak, sjedi igra igrice. Malo nešto sredi u kući i to je to. Ne tražim da mi bude sluga, čistim i ja, volim kuhati, ali da mi napraviš jednom samo makarone u toku četiri godine braka… kuća nam je uvijek haos. Stvarno ne znam dokle više. Kada kažem da sam gladan ili da mi napravi nešto jednostavno, ljuti se. Prijatelji se isto žale na njenu generaciju. Samo sjede i gledaju opsjednuto u mobitel.

Bila sam u braku 5 godina, i prije toga u vezi 3 godine. Sve je bilo super, bio je pažljiv i otac i muž. Sve dok se on na poslu nije počeo družiti s jednim kolegom koji pije. Počeo je i on piti, doslovno se zadnjih dana nije trijeznio. Ja sam pokušavala s njim razgovarati, nagovarala ga na liječenje. Taj dan kad sam otišla, doslovno me premlatio, pala sam u nesvijest od udaraca (prije toga nikad nije digao ruku na mene). Kad sam došla sebi, uzela sam dijete i otišla, podnijela papire za razvod. Danas 6 godina nakon i dalje nemam nikoga, ne zato jer ne mogu nego zato što ne želim, mnogi me zbog tog osuđuju. Ali ja u svom djetetu imam sve, ne mogu zamislit da ikad više prolazim to što sam prolazila, a i da moje dijete ispašta radi toga. Prije sam se nervirala oko tih stvari. Imam stan, posao, dijete. Nas dvoje uživamo u našem miru i više me nije briga što će tko reći.