“Moja djevojka je gledala neki ljubavni film iz pedesetih godina i oduševila je scena kada glavni junak pjeva serenadu svojoj voljenoj.
Zadnjih nedjelju dana samo priča o tome i ne zaklapa. Pošto sam skontao da mi suptilno poručuje da bi to voljela da doživi i od mene dogovorim se sa drugom koji zna da svira gitaru da u subotu uveče odemo pod njen prozor.
Dođemo mi, krenemo sa pjesmom kad umjesto nje na prozoru se pojavi njen ćale i kaže da iz momenta umuknemo da ne vadi pušku (lovac je i ima i urednu dozvolu i urednu pušku).
Meni u isto vrijeme bilo i smiješno i krivo i sa drugom se okrenemo da izađemo iz dvorišta kad čujemo da nas neko zove sa prozora njihove pomoćne kućice.
Mislio sam da je moja cura kad ono njena majka, iznijela nam kolače i sva oduševljena mi kaže ”Srećna je moja Brankica što te ima”. Mislim da u životu nisam dobio ljepši kompliment.”