PRIČA: U nekom selu živjeli su čovjek i žena Share

Unekom selu živjeli su čovjek i žena,:čovjek na njivi, a žena radila u kući. Čovjek bi odmah, čim bi dan osvanuo, uhvatio volove i otišao u polje orati, a žena bi ostala kod kuće radeći, te bi mu uvijek donijela ručak na njivu. Ali čovjeku je uvijek bilo krivo misleći, da žena nikakva posla ne radi, već samo da ljenčari kod kuće; te najposle reče on ženi:

– Ti, ženo, samo džaba ležiš kod kuće i jedeš, a ne radiš ništa. Ja bih vaš ženski posao uradio za sahat. Mi jadnici ljudi po vas dan se pržimo na suncu.
Žena se na to stane smijati, te reče čovjeku:

– Šuti, bolan ne bio! Naš je posao stoput teži od vašeg, a vi ga ne bi nikad mogli svršiti.

Ali on joj ne dade ni govoriti, već opet zasu, kako ljudi više rade, a žene ništa. Na to mu ona reče:

– E, pa dobro! Ja ću sjutra uhvatiti volove, pa ću ići orati, a ti ćeš raditi moj posao.

On to jedva dočeka, te ugovore, da će tako raditi, čim zora zabijeli. Sutradan žena uhvati volove, a onda poče naređivati čovjeku, šta treba da on radi:

– Ti ostaješ kod kuće i dobro mi pazi, što ćeš uraditi. Čuvaj mi piliće, da ih štogod ne odnese; onda pomuzi krave, ama čuvaj da telad ne pokusaju sve. Skuhaj hljeb, izmeti mlijeko, spremi ručak, pa mi donesi na njivu.

Žena potjera volove, dok joj nešto pade na pamet, te se povrati i reče čovjeku:

– Da, zaboravila sam ti kazati: na tavanu ima u ćupu otrov. Čuvaj se, nemoj se prevariti, pa izjesti ni malo tog otrova, jer ćeš odmah umrijeti.

– Taman, – reče on, – ti nemaj brige, ja ću sve lako uraditi, a ti dobro gledaj, da uzoreš štogod više možeš.

Zatim ona ode s volovima na njivu, a on ostane kod kuće da radi.
Čim je žena otišla od kuće, a čovjek se razleti te stane da radi. Najprije pomete kuću i naloži vatru, a onda ugleda kvočku i piliće, te se sjeti, da mu je žena rekla da ih čuva; pa se malo promisli, kako će ih najbolje učuvati, te se domisli, uzme kanafe, te poveže sve piliće za kvočkine noge, da ih što ne odnese. Zatim ode, te pomuze krave, a onda se vrati u kuću i stane zagrtati rukave, da umijesi hljeb. Počne sijati brašno, pa mu na um pane, da mu valja i mlijeko izmesti, a dotlen mu je prošlo dosta vremena, te mu nešto na um padne, i on reče:

– Ha, bogme, ja ću svezati štap na leđa, pa dok ja budem sijao brašno, mlijeko će se pomalo mesti, i tako ću dva posla uraditi.

To on i učini, sveže stap za leđa i stane sijati brašno. Dok je on sijao brašno, mlijeko se je malo melo, a dok je umijesio hljeb, zaboravio je mlijeko. Kada je iznio hljeb, da ga zapeče, nagne se da razgrne vatru, a mlijeko preko glave sve se salije na vatru i potrne je. On se razljuti, te iziđe pred kuću, da vidi piliće, a u isti čas doleti nekakva tičurina, te uhvati kvočku; a kako su bili pilići povezani za nj, to odmah i njih odnese. Kad i to vidi, još se vise razljuti, te pođe u stalu, da vidi krave. Pošto je unišao, opazi telad pod kravama gdje doje, jer je bio zaboravio zatvoriti vrata od telećaka, te su telad izišli i bogme se posluzili . Sada mu omrzne život, te stane lupati šakama o glavu i reče:

– Eh, kada sam ovoliko uradio zijana, idem, vala, na tavan pa ću se otrovat, nek ne živim.

Što je mislio, to i učinio. Kada se je popeo na tavan, nađe taj ćup, te zasjedne i stane jesti sve malo po malo. Kad je nekoliko puta založio, stane se okretati oko sebe, kad će se otegnuti i umrijeti. Uto već dođe vrijeme ručku, te žene dođe i dotjera volove.

Pošto je ušla u kuću, ugleda hljeb na ognjištu nepečen, a po ognjištu proliveno mlijeko; zatim ode u stalu. Kad tamo, telad sve mlijeko popili, krave gladne i žedne; a kad se htjede vratiti u kuću, opazi da nema ni kvočke ni pilića. Uđe u kuću, te stane vikati muža.

Ali se on ušutio i načinio se, da je već um,ro. Žena se sjeti, da je na tavanu, te se odmah popne gore. Ugleda ga, gdje jede med, a ona zaviče:

– Uh, šta to radiš? Ako si Turčin, što mi sve zijan za zijanom radiš?

On se okrene, pa već vidi da nije m-rtav, te zato joj odvrati:

– Ma prođi me se ženo! Eto si vidjela, šta je bilo zijana, pa sam se evo popeo na tavan, da se otrujem. Kad sam toliko zijana počinio, nek’ i ne živim.

– Hajde, budalo, kako ćeš se medom otro.vati. Ta to sam ostavila za lijeka, a ti mi ga eto pojede. Idi, moj junače, pa svoj posao radi: ori, kopaj, idi u drva, a nemoj se kvartati u ženske poslove, kad te za to bog nije stvorio.

Kad to on čuje, jedva dočeka. Brže bolje uhvati volove i ode i bez ručka orati, a žena ostane svoj posao radeći.

Poslije nije više govorio, da su ženski poslovi laki, već je iza toga uvijek govorio, da su ženski poslovi još teži od muških.