Balkoteka 24h Balkanski info portal
Kao da mi nedostaje dio duše, osjećam da je živa, kaže žena iz Smedereva koje ne odustaje od potrage. Ni pod vjenčanim, ni pod djevojačkim prezimenom moje majke, nema sahranjenog djeteta cijele te godine
SMEDEREVO – Otkad znam za sebe tragam kao da mi dio duše nedostaje. Neizmjerno volim svoje troje djece, supruga, brata, roditelje, ali mi fali ona…
– Ne vjerujem da je mrtva – govori za “Novosti” Bojana Veličković (41), iz Smedereva, koja godinama traga za istinom i sestrom bliznakinjom. Njena majka porodila se prirodnim putem 28. septembra 1981. u smederevskom porodilištu. Bojanina sestra rodila se 10 minuta po ponoći, a pet minuta kasnije i Bojana.
– Mama nije ni znala da je nosila dvije bebe, osim što joj je doktor na jednom pregledu rekao da mu se čini da čuje dva srca. Pričala je da moju sestru nije vidjela, babica ju je odmah odnijela iz sale. Vratila se nekoliko minuta kasnije i rodila sam se ja. Pokazala me je majci s riječima: “Šteta što ti prvo nije preživjelo, jednojajčane su bliznakinje, bile bi identične.” To je sve što je saznala u porodilištu. Molbe da vidi svoje mrtvo dijete nisu pomogle. Doktor koji je tu noć radio nije se pojavio ni na porođaju, a ni kasnije, cijela tri dana. Tu noć u porođajnoj sali je bila samo babica – prepričava Bojana majčina sjećanja.
Ni njenom ocu, ujutru, nisu ništa više rekli, osim što su odbili njegovu molbu da sahrani dijete. Danas nema dokaza o smrti osim riječi babice kao jedinog svjedoka porođaja.
Neobjašnjiva podudarnost
Osjećam da je moja sestra živa. Svi su me odvraćali od potrage, osim roditelja. To me još više drži u istrajnosti. Ima još nešto, događaj od prije nekoliko godina. Moji stric i strina su na TV, tokom fudbalske utakmice italijanske lige Juventus – Torino, vidjeli “mene” na tribinama. Djevojka na kojoj se zadržao kadar bila je identična. Bili su sigurni da sam to ja. Zato sam na društvenim mrežama raširila objavu za nestalom sestrom sa svojim fotografijama i prevela je na italijanski. Možda se moja sestra ugleda na nekoj od njih – kaže Bojana.
Bojana je 2014. skupila snagu i krenula u potragu:
– Nailazila sam na zatvorena vrata. Napisala sam ko zna koliko zahtjeva nadležnima da dobijem bilo kakav dokument. Jedino što sam imala je otpusna lista iz porodilišta, bez potpisa i faksimila lejkara. Ni danas, poslije osam godina bitke sa administracijom i činovnicima, nisam odmakla mnogo, ali sam očvrsla u vjeri da moja sestra nije mrtvorođena.
U bolnici su joj najprije rekli da je dokumentacija izgorjela u požaru 2003. Tražila je od Sektora za vanredne situacije izvještaj o tome ali ga nisu imali, pa su tražili od bolnice. Nikada odgovor nisu dobili. Potom su njene zahtejve u bolnici odbili uz obrazloženje da nema pravo da dobije povjerljivu dokumentaciju, što je opovrgla dokazima da je najbliži srodnik. Sve je, zatim, prijavila inspekciji Ministarstva zdravlja. U zapisniku o inspekcijskom nadzoru, pored ostalog, stoje odgovori nadležnih iz bolnice “da im nije poznato postupanje s mrtvorođenom djecom tih godina, da prijave smrti nema u bolnici, da ne znaju jesu li tada rađene obdukcije mrtvorođene djece”.
Većina dokumentacije do koje je došla je zbunjujuća. Tako u prepisu protokola sa neonatologije piše da su primili samo jedno mrtvorođeno žensko dijete.
– Kako je moguće da neonatologija primi mrtvo novorođenče, a živo ne? Gdje sam ja, šta je sa mnom? – pita se Bojana i svjedoči da je od bolničkog patologa u teško čitljivom rukopisu dobila odgovor da obdukcije tada nisu uopšte rađene, dok je nezvanično od osoblja bolnice saznala da to nije tačno.
I tu nije kraj nelogičnostima. U izvodu iz matične knjige stoji da je rođeno jedno mrtvo žensko dijete u 00.15, a drugo živo u 00.10, iako je bilo obrnuto.
– Na pitanje zbog čega na jednom dokumentu stoji da sam prvo rođena ja, a potom sestra, dok je na drugim dokumentima obrnuto, iz bolnice odgovaraju: “Razlika u vremenu rođenja djece je neobjašnjiva, pretpostavka je da je mjereno na dva različita sata.” Pitala sam tri ljekara i svaki mi je rekao da je gotovo nemoguće da je ona rođena prva jer, ako je bila mrtva, ispriječila bi se, i mami bi morao da se radi carski rez. I kako je uopšte tako komplikovan porođaj od koga zavise tri života babica obavila potpuno sama, bez doktora.
I podaci iz matičnih knjiga podgrijavaju Bojanine sumnje. Jedini dokument koji je dobila iz matične službe jeste jedna prijava rođenja na kojoj su upisane obe, i gdje umjesto imena doktora stoji samo “ljekar”.
– Po zakonu, svaka je morala da ima prijavu rođenja. Prijava smrti za sestru ne postoji.
Ako je dijete mrtvorođeno, bolnica smrt mora prijaviti u roku od 24 časa. Bez potvrde o smrti ne može se upisati u matične knjige, a te potvrde nigdje nema. Na moj zahtjev, iz MUP sam dobila odgovor da mi je matični broj određen dve godine posle rođenja, iako sam prijavljena mjesec dana po rođenju. Da li je ona dobila pravi matični broj tada, jer je bilo neophodno za, na primjer, izlazak iz zemlje?
Jedna od najtežih stvari Bojanine potrage bila je odlazak na groblje gdje se uvjerila da njena sestra nikada nije sahranjena.
– Ni pod vjenčanim, ni pod djevojačkim prezimenom moje majke, nema sahranjenog djeteta cijele te godine.
Bojana ne krije da svako veče leže i svakoga jutra ustajem sa mislima o sestri, ali da ima još nešto, teško objašnjivo, što ne da snu na oči.
Doktor koji je radio kada se Bojanina majka porodila je preminuo, a babica je u penziji. Sljedeći Bojanin korak biće prijava policiji nestale ili otete osobe i tužba.
Kurir.rs/Večernje novosti
