“Živjeli smo u malom gradiću, ostali bez kuće..”

Jugoslavija 1992. Rat. Tada sam imao 12 godina. Kao i većina ljudi koji su živjeli u tom malom gradiću, ostali smo bez kuće. Put prema Srbiji je bio pun rizika, te vjerovatno nikada živi ne bi stigli do tamo.
Postojala je opcija za ilegalan prelazak u inostranstvo i bježanje od užasa. Moja porodica se na to odlučila. Krenuli smo na put i na izlasku iz grada sreli djevojčicu koja je ostala bez porodice u tom užasu.

NASTAVAK:

… Moji roditelji su je poveli sa nama.

Zbog ilegalnog ulaska u drugu državu, nije postojala institucija gde bi mogli da ostavimo djevojčicu i da joj potražimo pomoć, te su je moji roditelji odgajali zajedno sa mnom. Išli smo u istu školu, na iste aktivnosti, na isti fakultet i konačno istim poslom se bavimo.

Vremenom, kako smo odrastali, ja sam se zaljubio u nju. Danas smo u braku i imamo djecu. Kad pogledam na svoj život, stvarno vjerujem da život priča nevjerovatne priče. “