Išli smo u vikendicu, put dug oko 120km.
Na tom putu išlo je moje društvo i dva psa (od druga i drugarice). Rekoh da je najbolje da oba ljubimca idu u drugi auto,ali jedna grupa je kasnije krenula pa je jedan pas ipak morao u moj auto.
Pred put sam rekao da vode računa, da mi se pas slučajno ne olakša u autu, jer ako se olakša pas i ko hoće sa njim slobodno mogu pješke nastaviti.
Prođemo mi 70-ak km puta…
Išli smo u vikendicu, put dug oko 120km.
Na tom putu išlo je moje društvo i dva psa (od druga i drugarice). Rekoh da je najbolje da oba ljubimca idu u drugi auto, jer ja ne bih podnio da se neko od ljubimaca olakša u mom autu. Jedna grupa je kasnije krenula pa je jedan pas ipak morao u moj auto.
Pred put sam rekao da vode računa, da mi se pas slučajno ne olakša u autu, jer ako se olakša pas i ko hoće sa njim slobodno mogu pješke nastaviti.
Prođemo mi 70-ak km puta i stali smo da odmorimo nekih 20ak min, onda krenemo, nije prošlo ni 15 minuta pas obavi veliku nuždu (više tečna) na sred sjedišta. Ja se iznervirao, i više kao neku utjehu sebi da bacim foru ,,ajdete sada pas i ti pješke da idete”. Kada sam to rekao drug skoči ma neće niko da ide pješke nego ćeš ti da nas voziš, ja tu poludim i kažem da nisam mislio ali sada ćeš stvarno čekati drugo auto da te pokupi jer ulaziti nećete ni ti ni pas.
Ostavim ga, a drugo auto ga je pokupilo kroz 1 i po, 2 sata, i nije mi ni malo krvio.