Čekajući svog prijatelja ispred restorana starija gospođa je primijetila preko puta ulice starca koji prodaje jaja. Prešla je ulicu i prišla mu.
– Jesu li to vaša domaća jaja, upita gospođa starca.
– Ova desno su od mojih koka, a ova druga su od dvije žene što stanuju blizu mene. Jutros nisu mogle doći, pa sam im ja ponio da prodam, odgovori joj starac.
– Onda dobro, važno mi je samo da su domaća. A koliko vam koštaju?
– Pa eto trideset komada prodajem za devet maraka.
– Puno mi je trideset. Uzela bi samo deset, ali ako ćete mi dati za dvije i po marke.
– Uzmite po cijeni koju želite. Možda je to dobar početak jer danas nisam prodao nijedno jaje, odgovorio je starac.
Gospođa je uzela svojih deset komada jaja, i sva sretna što je spustila cijenu pretrčala ulicu i sa prijateljem ušla u restoran. Nakon završenog ručka konobar je donio račun na iznos od četrdeset i šest maraka. Izvadila je iz novčanika pedeset maraka, nasmješila se konobaru i rekla: „Zadržite ostatak.“
Za konobara je to sasvim u redu jer je navikao da mu se ostavlja napojnica. Ali za starog prodavača jaja je to bilo bolno i tužno.
Ovakvih priča je mnogo i svugdje su oko nas. I svi smo bar nekada bili i sami učesnici istih.
Zapitajmo se kakva je to sreća i uspjeh, kada od tih časnih i poštenih ljudi koji se bore da prežive pokušavamo uzeti i to malo, snižavanjem cijene njihovog proizvoda i rada. Zapitajmo se jesmo li ostavljanjem napojnica nakon skupih ručkova, plemeniti i velikodušni. Bit će da su nam se ipak pobrkali lončići. Bit će da smo izgubili milost. Bit će da smo nečije dostojanstvo umotali u kaljav papir.
Zašto uvijek pokazujemo da smo jaki kad kupujemo od siromašnih i zašto smo velikodušni prema onima koji ne trebaju našu velikodušnost?
Jednom sam pročitala negdje: „Moj otac kupuje robu od jednostavnih, siromašnih ljudi, čak i ako mu nije potrebno.Uvijek plati više od cijene.Bila sam iznenađena i pitala zašto to radi? Onda je tata odgovorio: “To je poštovanje i mala nadoknada za te stare i vrijedne ruke…”