“Dok sam odrastala moja porodica je bila ona koju su svi sažaljevali zbog siromaštva.”

Dok sam odrastala moja porodica je bila ona koju su svi sažaljevali zbog siromaštva. Kad god je neko imao odjeće, obuće, hrane viška donosili su nama.

Moji su to objeručke prihvatali i nikada se nisu trudili da nađu normalan posao. Umjesto toga uvijek su imali izgovore zašto neki posao ne valja. U školi smo sestra i ja bile ponižavane zbog toga. Svi su znali da živimo u trošnoj kući, da nemamo auto, da zavisimo od tuđe dobre volje. Imala sam 16 godina kad sam počela da radim uporedo sa srednjom školom.

Zatim fakultet i master uporedo sa poslom. Sve sama. Slala sam mojima novac svaki mjesec od kad sam krenula da radim. Da imaju da se obuku, da se malo sredi kuća, da makar nalikujemo na prosječnu porodicu. Sad poslije toliko godina dođe mi da plačem za tim novcem jer ga nisu zaslužili. Toliko sam stvari mogla za sebe da uradim, a htjela sam samo da me jednom u životu nije sramota.

Nikad nije bila stvar u novcu, nego u mentalitetu. Oni i dalje žive isto jer su novac potrošili na gluposti.